subota, 28. kolovoza 2010.

Restauracija je interakcija, 1. dio

"Ipak, jasno je da je restauracija danas puno više od 'samog' zahvata, i puno više od zahvata uz kontrolu mikroklimatskih uvjeta. Restauratori moraju razviti profesionalne i političke vještine ne kako bi sebe veličali, već da bi mogli dobro obavljati svoj posao." pisala je još 2002. godine. Helen Jones u časopisu Conservation Journal V&A. "Ako se poistovjećujemo isključivo sa zahvatom na predmetu i njegovom zaštitom, prijeti nam opasnost da nas se percipira kao tehničare - što bi narušilo naš brižno građeni profesionalni status - ali i kao one koji priječe napredak."


Danas se od restauratora traži puno više od poznavanja materijala od kojih su umjetnine izrađene, razumijevanja mehanizama njihovog starenja i propadanja, poznavanja znanstvenih tehnika ili metoda koje se koriste u zahvatima. Restauratori moraju znati prezentirati svoj rad široj javnosti: ne-znanstvenim, lako razumljivim jezikom objasniti čime se bave i zašto je to važno. Naš je zadatak (sa)čuvati umjetnine, ali i podučiti one kojima je njihova skrb povjerena.


Odsjek za restauraciju Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu jednom mjesečno organizira Restauratorsku kliniku, besplatni pregled umjetnina uz procjenu opsega i troškova zahvata. Klinika se održava u dvorani za predavanja Centra za posjetitelje u Winterthuru. Na veliku pozornicu tada se rasporede stolovi, po jedan za svaku specijalizaciju: štafelajne slike, predmeti (objects), fotografije, knjige i papir, tekstil. Početkom svakog mjeseca vlasnici umjetnina kontaktiraju Odsjek kako bi dogovorili sastanak. Neki pošalju i fotografije svojih predmeta. Interes je velik pa postoji lista čekanja. Tijekom jednoga dana može se obraditi samo određeni broj umjetnina, jer pregledi traju od 20 minuta do sat vremena.


Vlasnici čekaju u gledalištu dok ih se ne pozove. Za stolom na pozornici dočekuje ih ekspertni tim sastavljen od studenata viših godina magistarskog studija i voditelja usmjerenja. Voditelji kratko predstave studente, a onda im prepuste riječ. Njima je ovo prilika da izvježbaju svoje 'stručno oko' i poboljšaju komunikacijske vještine. (Joyce Hill Stoner, voditeljica doktorskog studija, kaže da studenti tako razvijaju bedside manners.) Obično je jedan student zadužen za jednu umjetninu, ali po potrebi i drugi 'uskaču'.



Vlasnici najčešće donesu nekoliko umjetnina na pregled. (Snimljeno 11. ožujka 2010.)



Uz to što će vlasniku objasniti da mu je, primjerice, slika bila nestručno očišćena, ili da će poderotinu u gornjem desnom kutu trebati zakrpati, student će ga poučiti od kojih se slojeva slika sastoji, što je moglo uzrokovati oštećenja, kako će se odvijati konzervatorsko-restauratorski zahvat - ako se na njega odluči - te kako restauriranu sliku treba čuvati da se spriječe nova oštećenja. Studenti se nerijetko služe didaktičkim pomagalima ili foto dokumentacijama restauratorskih zahvata. Kroz razgovor, vlasnicima postaje jasno koliko je svaka intervencija složena, zašto zahvati (toliko) dugo traju i - ne manje važno - zašto koštaju toliko koliko koštaju. (Joyce Hill Stoner povjerila mi je da satnica za restauratora u Delawareu iznosi 90 dolara, dok u New Yorku nerijetko premašuje 200 dolara!)



Studentica Emily MacDonald-Korth pokazuje kako pod UV svjetlom izgleda slika s koje je djelomično uklonjen lak. Nakon ove kratke lekcije vlasnici će bolje razumjeti stratigrafiju svoje slike (portret žene, lijevo).


Vlasnici na upit mogu dobiti popis konzervatora-restauratora u regiji. Tu nema nepotizma; na listi se ne gužvaju imena zaposlenika Sveučilišta u Delawareu i završenih studenata njihovog programa. Navedeni su svi kvalificirani restauratori u sjevernom dijelu savezne države Delaware i susjedne Pennsylvanije. (Naši se restauratori često žale na sumnjive kriterije po kojima se biraju izvođači konzervatorsko-restauratorskih radova. Pritužbe su dijelom upućene konzervatorskim odjelima, a dijelom vlasnicima umjetnina - najčešće župnicima i svećenicima. Na stranicama američkog strukovnog udruženja restauratora detaljno se objašnjava kako izabrati kvalificiranog restauratora. Ako se vlasnici educiraju, izbjeći će se problemi i pritužbe. Možda bismo njihov primjer i mi trebali slijediti, umjesto da prigovaramo kako se restauracijom bave nestručnjaci.)



Nastavnica Jae Gutierrez pregledava fotografije iz privatne zbirke.



Odsjek za restauraciju Sveučilišta u Delawareu jednom mjesečno nudi organizirani obilazak restauratorskih radionica i laboratorija u Istraživačkom centru Crowninshield. Voditelji radionica dočekuju posjetitelje sa studentima i prezentiraju im projekte na kojima trenutno rade.


Obilazak restauratorskih radionica, šetnja po muzeju u pratnji restauratora ili kratka predavanja za posjetitelje postali su dio ponude gotovo svih američkih, ali i velikog broja europskih muzeja. Restauracija i restauratori postaju 'mamac' za publiku. Korist je obostrana: dok muzejima raste posjećenost, restauratori promoviraju svoj rad, populariziraju struku i senzibiliziraju javnost za potrebu očuvanja kulturne baštine.


srijeda, 25. kolovoza 2010.

Crtice iz muzeja u Škripu

Muzej otoka Brača u Škripu, najstarijem bračkom naselju, pripada Centru za kulturu Brač. Centar još upravlja pustinjom Blaca te Galerijom umjetnina "Branislav Dešković" u Bolu. Brojni arheološki slojevi svjedoče o kontinuitetu življenja na ovim prostorima. Kula Radojković - koja čini dio muzejskoga sklopa - podignuta je u 16. stoljeću iznad rimskog mauzoleja. U uskoj sljubnici između pravilno klesanih kamenih blokova danas raste veliko stablo smokve. "To je stablo bilo tu kad sam ja počeo raditi," objašnjava mi stariji mještanin koji radi u muzeju. "Ono je dio tradicije. Izdržat će još dugo," dodaje. "Ne sumnjam da će stablo preživjeti," odgovaram mu, "Samo nisam sigurna što će biti s kulom. Zato biste ga trebali posjeći." Korijenje viših biljaka, naime, fizički razara strukturu zida: usitnjava mort i slabi vezu između kamenih blokova. Smokva, bršljan ili u Dalmaciji učestali kapar predstavljaju veliku opasnost. Čovjek odmahuje glavom, žali se kako ga je ravnateljica Centra za kulturu Brač već prisilila da posječe jednu smokvu. Zadovoljno upire prstom u mlado stablo što izviruje između kamenih blokova na vrhu kule: njega će konzervatori teško dohvatiti. Edukacija onih kojima je skrb spomenika povjerena bila je i ostaje najveći izazov naše profesije.



Kula Radojković: stablo smokve raste iz zida rimskog mauzoleja.



Muzej otoka Brača posjeduje bogatu zbirku, od predmeta iz kamenog doba do namještaja imućnih bračkih obitelji iz 19. stoljeća. U vitrini na prvome katu pažnju su mi privukla dva ovalna porculanska tanjura, oba oštećena. (Predmeti od keramike općenito su stabilni i ne podliježu lako utjecajima okoliša, no zbog krtosti se lako razbiju.) Na ceduljici piše da potječu iz Velike Britanije. Vidljivi su tragovi ranijih restauratorskih zahvata. Jednome je odlomljeni komadić ruba pričvršćen željeznim zakovicama, dok je kod drugoga za spajanje razlomljenih dijelova korišteno i ljepilo. Da je riječ o starim zahvatima, zaključuje se po tome što su zakovice korodirale, a ljepilo izgubilo vezivnu snagu.



Odlomljeni komadić tanjura bio je pričvršćen dvjema željeznim spojnicama.



Razlomljeni fragmenti najprije su slijepljeni, a onda fiksirani željeznim kopčama. Neke su kopče ispale (vide se rupe kroz koje su bile provučene), a ljepilo je starenjem "popustilo".



Prislonjen uz zid, u prizemlju muzejske zgrade čuva se temeljito obnovljen drveni polikromirani i djelomično pozlaćeni oltarni retabl. Zahvat je bio toliko temeljit, da vizualnim pregledom nije moguće odrediti što je izvorni oslik, a što restauratorska intervencija. Stariji čovjek s početka priče objašnjava mi kako oltar nije dio muzejskoga postava; tu su ga sklonili dok se ne obnovi crkvica kojoj pripada. Po svemu sudeći, ni mikroklimatski uvjeti u muzeju nisu idealni; na profiliranoj letvici ispod predele slikani se sloj odvojio od podloge i ispao. Podbuhline su vidljive i na jastučastom dijelu friza iznad lijevog kapitela.



Potpuno obnovljeni oltarni retabl iz jedne škripske crkvice.



Slikani sloj odvojio se od podloge i prijeti ispadanjem.



Za kraj donosim priču o jednom zanimljivom izlošku: napravi za umnožavanje spisa. Škripski primjerak potječe s kraja 19. stoljeća, a pripadao je Tvornici sardina Postira. Podsjetio me na jedno predavanje koje sam čula na ovogodišnjoj konferenciji studenata restauracije Sjeverne Amerike ANAGPIC (Association of North American Graduate Programs in the Conservation of Cultural Property). Beth Antoine, studentica Sveučilišta u Teksasu, podnijela je izvješće o istraživanju i konzervaciji knjiga s kopiranim pismima Spencera Fullertona Bairda (79 knjiga s 32 tisuće listova!) iz Smithsonianovog arhiva u Washingtonu. (Ovdje ćete naći sažetak izlaganja i prezentacijske slajdove te impresivni portfolio Bethinih konzervatorsko-restauratorskih radova.)



Naprava za umnožavanje spisa iz Tvornice sardina - Postira (kraj 19. stoljeća). Posjetite virtualni Muzej prvih ureda (Early Office Museum) i istražite povijesti kopirki!



Proces izrade kopija uz pomoć ove naprave uključivao je prenošenje tinte s upravo napisanog dokumenta na navlaženi list papira direktinim kontaktom i uz pritisak. Papir je, stoga, morao biti otporan na vlaženje, a tinta se ne bi smjela sasušiti odmah nakon pisanja. Budući da se tinta prenosila izravno, na kopiranom bi se papiru našao zrcalni preslik pa je kopiju trebalo čitati sa suprotne strane. Iz ovog je razloga papir za kopiranje morao biti jako tanak.


Svaki muzejski izložak ima svoju priču i ta ja priča ono što privlači posjetitelje. U prekrasnom Wallraf muzeju u Kölnu uz slike i skulpture ne nalaze se samo pločice s osnovnim informacijama o umjetnini (tko je autor i kada je djelo nastalo), već kratke priče koje posjetitelju pomažu shvatiti poruku koje djelo prenosi. Kako stoji u uvodu muzejskog kataloga, tekstove su pisali kustosi, ali su obogaćeni informacijama koje su - kroz istraživanja i zahvate - prikupili restauratori. (U Sjedinjenim su Državama muzeji već dugo svjesni da specifična znanja do kojih se dolazi kroz konzervatorsko-restauratorska istraživanja mogu biti izvrstan mamac za publiku.) "Zar ne bi bilo sjajno povezati izravno bilo koji predmet s 'video sjećanjem', člankom ili tekstom koji opisuje njegovu povijest ili porijeklo [history or background]?" stoji na naslovnici web portala Priče o stvarima ili Tales of Things. Projekt je to koji se bavi stvarima kao nositeljima osobne memorije (predmeti pobuđuju uspomene na ljude, mjesta, događaje...); ispituje odnose ljudi i predmeta te odnose među ljudima kroz predmete, pretvarajući internet u virtualni muzej svih stvari na svijetu.