petak, 8. listopada 2010.

Čarolija za kraj: Aja Sofija

"Prva crkva na tom mjestu, koju je započeo Konstantin, bila je dovršena 360. godine, ali je bila razorena, uz mnoge druge spomenike, u vrijeme pobune 532. godine, kad je Justinijan umalo izgubio prijestolje. No on ju je odmah dao ponovo izgraditi. Aja Sofija, završena za samo pet godina, postigla je toliku slavu da su zapamćena i imena arhitekata: to su Antemije iz Trala, stručnjak za geometriju, teoriju statike i kinetike, te Izidor iz Mileta, fizičar koji je pisao o tehnikama presvođivanja." [1]



Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti danas je muzej.


Crkva je nakon pobjede Turaka 1453. godine pretvorena u džamiju. Muslimani nisu uništavali mozaike koje su u njoj zatekli, već su ih djelomično prežbukali i preslikali. Dio mozaika otučen je u doba ikonoklazma, dio ih je stradao u križarskim pustošenjima 1204. godine, a dio ih je nestao u velikom potresu 1894. godine.



Sonde otkrivaju mozaike ispod sloja žbuke.


Uklanjanje žbuke izrazito je složen zahvat. Ukoliko su mozaici jako oštećeni, žbuka se neće uklanjati: nema smisla prezentirati golu plohu zida.


Jedan od - meni - najljepših mozaika: Deisis, oko 1261. godine



Najčuvenija restauracija Aje Sofije datira između 1847. i 1849. godine. Tada su učvršćeni kupola i lukovi, ojačani stupovi, popravljene dekoracije, u unutrašnjosti postavljeni okrugli medaljoni s kaligrafski ispisanim imenima proroka, a visine četiriju minareta uz građevinu izjednačene. Radove je izvodilo osamsto radnika, a nadgledali su ih švicarski arhitekti Gaspare i Giuseppe Fossati. Braća Fossati prvi su otkrili mozaičke ukrase ispod žbuke i neke od njih restaurirali.


Godine 1935. Aja Sofija je pretvorena u muzej. Tih godina restauratori počinju uklanjati žbuku i otkrivati mozaike na gornjoj galeriji. Od 1993. godine izvode se opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi. U vrijeme moga posjeta u muzeju je bila podignuta visoka skela radi restauracije jednog "medaljona".



U tijeku je restauracija medaljona s imenima proroka.



Nedavno je, pak, restauriran serafin na jednom od pandantiva. Najprije je uklonjena metalna maska, dodana u vrijeme kada je Aja Sofija bila džamija, a nakon toga debeli sloj žbuke. Ovakvi zahvati uvijek predstavljaju etičku dilemu, jer prezentiranje jednog sloja zahtijeva uništavanje drugog.



Serafin naslikan u 19. stoljeću prilikom restauracije koju su vodila braća Fossati.


Nedavno restaurirani mozaik s prikazom serafina.


I Vikinzi su šarali po spomenicima. (Rukohvat ograde na galeriji.)



[1] H. W. Janson; Anthony F. Janson, Povijest umjetnosti - dopunjeno izdanje, 2005., str. 252

srijeda, 6. listopada 2010.

Između doma i srca

Drugog dana kongresa pažnju mi je privuklo predavanje Abdelrazeka Elnaggara (Arheološki muzej, Kairo) o laserskom čišćenju arheološkog stakla. Stephen Koob (Muzej stakla Corning) komentirao je kako uklanjanje produkata korozije i naslaga od ukopa (eng. burial encrustation) sa staklenih predmeta nije etički ispravno, jer su ti slojevi dio predmeta.



Usporedba mehaničkog i laserskog čišćenja stakla. Za analizu sastava naslaga i optimizaciju parametara laserskog čišćenja korištene su sofisticirane instrumentne tehnike.


Ulomak antičke posude prije i poslije čišćenja laserom.



Michael Maggen (Izraelski muzej, Jeruzalem) govorio je o restauraciji dragocjene lepeze koja je, sa cijelom zbirkom satova, 1983. godine otuđena iz Muzeja islamske umjetnosti Mayer u Jeruzalemu. (U dršku lepeze, naime, ugrađen je satni mehanizam.) Ukradena lepeza pronađena je 2008. godine. Teško oštećena, podvrgnuta je složenom restauratorskom zahvatu. Maggen je publiku nasmijao kratkim videom o tajnom jeziku lepeza.


Treći dan konferencije bio je rezerviran za obilazak Istanbula (o tome u sljedećem postu). Narednoga dana najviše me zainteresirala serija predavanja o reprezentativnim primaćim sobama iz Damaska. Tzv. 'otomanske sobe' datiraju od 16. do 19. stoljeća, a danas ih nalazimo u zbirkama Muzeja islamske umjetnosti u Maleziji, Muzeja Metropolitan u New Yorku, Muzeja islamske umjetnosti u Berlinu, Etnografskog muzeja u Dresdenu i drugdje. Neke se nalaze u privatnom vlasništvu. Restauratorica Anke Scharrahs radila je na njemačkim primjericima, ali i na sačuvanim sobama u Damasku. Zastrašujuće zvuči podatak da je u 600 kuća iz ovog razdoblja sačuvano svega 60 ovakvih soba, a njih 80 % preslikano je i/ili lakirano uljno-smolnim lakom. Na stranicama aukcijske kuće Christie's pronašla sam "oglas" za jednu sobu iz 19. stoljeća; prodana je za nešto više od 360 tisuća britanskih funti.



Stručnjaci iz Muzeja Metropolitan u New Yorku rekonstruirali su izvornu tehniku ukrašavanja i oslikavanja tzv. otomanskih soba. Debeli sloj požutjelog laka i naslage nečistoće prikrivaju izvornu ljepotu dekorativnih ploča.


Rekonstrukcija tzv. adjami tehnike.


Konzervacija i restauracija otomanske sobe u Muzeju Metropolitan. Renovirana galerija otvorit će se u jesen 2011. godine.



Posljednjeg dana konferencije pratila sam dva zanimljiva predavanja na temu očuvanja arheoloških lokaliteta. Trevor Proudfoot govorio je o žbukanju gornjih ploha zidova radi sprječavanja propadanja. Thomas Roby (The Getty Conservation Institute) predstavio je rezultate kampanje zatrpavanja mozaika u Tunisu. Posljednjih je desetljeća tendencija da se mozaici prenose u muzeje samo kada im prijeti opasnost od oštećivanja ili krađe. One koji se čuvaju in situ treba zaštititi od propadanja. Kada njihovo sustavno održavanje nije moguće, treba razmotriti mogućnosti trajn(ij)e zaštite, a zatrpavanje, odnosno prekrivanje šljunkom, nameće se kao najjeftinije rješenje. (Ovakve bi projekte i kod nas trebalo pokrenuti; sjećam se posjeta lokalitetu Bribirska glavica prije nekoliko godina i podnim mozaicima koji su zarasli u korov.) Gettyjev institut za restauriranje vodi još jedan značajan projekt vezan uz mozaike, MOSAIKON.



Fotografija iz 1970-ih pokazuje stanje mozaika nakon arheoloških istraživanja. Na fotografiji desno vidi se što su ostavila desetljeća zanemarivanja i neodržavanja lokaliteta u Tunisu.



Konferenciju je zaključila Mügge Akkar Ercan predavanjem o stvaranju održivih zajednica u povijesnim četvrtima Istanbula. Njeno se izlaganje nadovezalo na temu okruglog stola "Između doma i povijesti" / "Between Home and History" održanog u utorak navečer u predivnom Muzeju Sakıp Sabancı. Jerry Podany, ravnatelj IIC-a, otvorio je raspravu jednim citatom (nisam uspjela 'uloviti' ime autora): "Povijesnu i kulturnu baštinu gradova čine ne samo povijesni elementi i povijesna urbana tkiva, primjerice svjedoci prošlih civilizacija i izvorni ostatci, već i povijest svih zajednica koje su u toj zemlji stvorile dom. Ova povijesna mjesta izvori su i resursi pa trebamo pronaći ravnotežu između revitalizacije gradova, povijesnog očuvanja i društvenih, kulturnih, ekoloških i zdravstvenih potreba zajednice." Okupljeni stručnjaci razgovarali su o važnosti očuvanja društva i nematerijalne baštine, ne samo građevina. Postavlja se pitanje: za koga čuvamo? Identificiraju li se ljudi s baštinom, prepoznaju li je uopće kao svoju?


Osobito dirljiva bila je projekcija intervjua s proslavljenim piscem i Nobelovcem Orhanom Pamukom naslovljena "Između doma i srca". Pamuk je govorio o Istanbulu svoje mladosti i Istanbulu kakav je danas: bogat, raznobojan, mamac za turiste. Govorio je o katalogu zvukova koji svaki grad posjeduje, o tome kako predmeti imaju moć podsjećanja (o čemu je pisao i Proust), o našem nagonu za (o)čuvanjem. Moderator okruglog stola, Neil Asher Silberman (ICOMOS; Sveučilište Massachusetts), sažeo je ove dvojbe u jedno pitanje: "Je li dom mjesto, društvena struktura ili osjećaj pripadanja?"



Panelisti okruglog stola "Between Home and History"



Napomena: U postu su korištene obrađene fotografije slajdova iz Powerpoint prezentacija.