nedjelja, 6. studenoga 2011.

Temeljito čišćenje

Mediji su prekjučer prenijeli zanimljivu vijest: čistačica u jednom njemačkom muzeju nehotice je oštetila umjetničku instalaciju vrijednu preko milijun dolara. Misleći da uklanja nečistoću, odstranila je "patinu" koja je bila sastavni dio rada. Još nije odlučeno hoće li se instalacija restaurirati. Da je umjetnik živ, restauratori bi ga mogli pitati mijenja li nastalo oštećenje značenje, odnosno poruku koju njegov rad prenosi, te je li restauriranje uopće potrebno. (Ponekad se restauriranje ne uklapa u umjetnikovu ideju o djelu.) Ovako, posljednju će riječ imati vlasnik umjetnine. Prijevod članka o čistačici koja je oštetila vrijednu umjetničku instalaciju nalazi se na dnu ovog posta.


Kakva je situacija u crkvama?


Čistačice u našim muzejima možda su nešto opreznije, no to se najčešće ne može reći za časne sestre i revne župljanke koje uređuju oltare u našim crkvama. Opisujući jednu sliku iz Dubrovnika, restauratorica Lela Čermak je 1954. godine zapisala: "Opatice je stalno uništavaju brisanjem prašine". Situacija tada nije bila bolja ni u muzejima: za ikone iz dubrovačkog Muzeja pravoslavne crkve Čermak je napisala da su "beznadno oprane".


U kolovozu ove godine Sandra Šustić i ja razgovarale smo s Filipom Dobroševićem, prvim splitskim restauratorom. (Restauratorska radionica Konzervatorskog zavoda u Splitu, u kojoj je Dobrošević radio, osnovana je 1954. godine.) U razgovoru smo se dotaknuli pitanja suradnje s vlasnicima umjetnina i postupanja sa (starim) umjetninama u crkvama. Evo što nam je Dobrošević rekao:


"Oni su to i radili [bacali stare umjetnine, op. Sunara]. Bilo je onih mešetara koji su... koji su odlazili od crkve do crkve pa in nudili ove, ove savremene, moderne, lipe stvari (...) reprodukcije, i do... Uzimali bi ono šta vrijedi, je l'. (...) I dan-danas... Možda danas manje, jer su se ipak... i kroz medije, i kroz štampu, i televizija... To je ipak malo drukčije propagira, u ono vrijeme što nije bilo."



Filip Dobrošević radio je u restauratorskoj radionici Konzervatorskog odjela u Splitu, koja je osnovana 1954. godine.



"Pa čitave barokne oltare su znali zapalit', uništit'... I to pozlaćene, to je... A stavljali bi nešto novo i tako. (...) A koliko je stradalo ovi' oltarna... oltarnih slika. Došlo je devetnaesto stoljeće, došlo je vrijeme kada se procesije rade. Procesija to je neka, neka... Jedan... Kako bi reka': jedna ceremonija, koja je svakome draga, je l. Oltarne slike koje su bile za određenu crkvu, recimo Sv. Martin - moje mjesto - oni su jednostavno tu sliku skinuli, a uzeli su Sv. Martina por... Ova takozvana tirolska škola... Da ga mogu stavit' na ono prijestolje, da mogu nosit' sliku. Nisu mogli nosit', je l': velika oltarna slika, ne možeš ić' u procesiju. Jednostavno, nju su makli i stavili, kao, u zapećak, a uzeli su ovu... Tirolska škola."



Odbačeni drveni svijećnjaci u crkvi sv. Nikole na Lopudu. Drveni su svijećnjaci često bili pozlaćeni, odnosno "prekriveni" tankim listićima zlata preko sloja bolusa. Kako su podložni slojevi - bolus i preparacija - higroskopni, takva se pozlata lako oštećivala kod čišćenja predmeta vlažnom krpom, ali i u doticaju s vlagom od cvijeća ili ruku. Osim toga, vodena se pozlata lako fizički oštećuje (abrazijom i sl.).



"I znate kako je još stradalo te...(...) ove oltarne slike. Imate... Puno su prije ove naše žene... Najprije su uništavale ove svijećnjake, one pozlatu. One bi to sa krpom ribale, onda bi jednostavno to nestalo, one [?], podloga i tako... Ali, cvijeće bi stavljali ispred slika, cvijeće. I to cvijeće, to bogato cvijeće, sa vodom koje bi ispâralo. Stvarale bi se, stvarale bi se jedna... i kondenziralo bi se na samom... A di? Na donji dio slike. Tako su te donje... dio slika oltarnih, sve su većinom stradale. To je to. Mi smo to upozoravali... Puno smo upozoravali te ljude - popove - da, da ove žene koje rade da pripaze... Ako već stavi cvijeće, neka ga od slike odmakne bar dvadeset centimetara, da ne bude blizu. To je neko posluša, neko nije..."



Detalj iz crkvice sv. Jeronima na Lopudu. Srećom, na oltaru je plastično cvijeće.


Slika na jednom od bočnih oltara u crkvi sv. Marije od Špilica na Lopudu stradala je zbog paljenja voštanih svijeća.



Većina problema koje Dobrošević spominje i danas je prisutna: nemar, neprimjereno čuvanje, namjerno oštećivanje... U korijenu svega uglavnom leži neznanje. Držim da ljudima treba objasniti da kulturna baština nije breme - ona je naše blago. Mi restauratori imamo zadatak podučiti ih kako se čuva i to je jedan od najvećih izazova ovog posla.


Primjer dobre prakse


Moja studentica Nives Mijić prošle je godine napisala izvrstan seminarski rad iz kolegija Preventivna konzervacija 1. Obradila je temu preventivne zaštite dijela inventara crkve sv. Frane na Rivi. Kako su umjetnine u toj crkvi uglavnom dobro očuvane, Nives je izradila smjernice za njihovo održavanje. Njezin je prijedlog bio da se naputci isprintaju i postave na oltar ispred svake umjetnine. Evo kako izgleda jedan takav naputak: "Čistite isključivo mekim kistom. Ako morate dirati umjetninu, koristite pamučne rukavice! Upamtite da su otisci prstiju vrlo štetni: masnoća i prljavština, koji su naoko nevidljivi, kemijski reagiraju s bojanim slojem. Osim toga, pogoduju razvoju mikroorganizama. Nemojte koristiti krpe, oštre četke i komercijalne preparate za čišćenje. Ako primijetite neko oštećenje, prekinite čišćenje! Bolje da se nečistoća taloži nego da se bojani sloj ošteti. Restaurator će znati kako na siguran način ukloniti nečistoću."


Nives dobro zna da zabrane djeluju odbojno. Umjesto da ljude "lupamo po prstima" i prekoravamo ih jer su nešto pogrešno napravili, trebamo im pokazati kako se pravilno postupa i objasniti im zašto tako radimo.



- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


Njemačka: Čistačica oštetila skulpturu


Vijest je objavljena na web portalu Chron.com. Autorica članka je Melissa Eddy.



Na fotografiji snimljenoj u četvrtak 4. studenoga 2011. vidi se donji dio skulpture Wenn's anfaengt durch die Decke zu tropfen (Kad počne kapati sa stropa) njemačkog umjetnika Martina Kippenbergera u muzeju Ostwall u Dortmundu, zapadna Njemačka. Čistačica u muzeju oštetila je umjetničku instalaciju vrijednu 800 tisuća eura (1.1 milijun američkih dolara) prerevno čisteći patinu koja je trebala izgledati kao kišna lokva u podnožju instalacije. Glasnogovornica grada Dortmunda, Dagmar Papjewski, kaže da će instalacija ostati u muzeju Ostwall usprkos oštećenju koje je nastalo početkom mjeseca. Papajewski je rekla da je osoblje zaduženo za održavanje čistoće dobilo naputak da bude najmanje 20 centimetara udaljeno od rada pa nije jasno zašto je patina postala žrtva četke za čišćenje.



BERLIN - Moderna umjetnička instalacija, čija se vrijednost procjenjuje na 800 tisuća eura (1.1 milijun američkih dolara) oštećena je nakon što je odveć revna čistačica oribala patinu koja je trebala izgledati kao sasušena lokva kiše, izjavila je u petak službenica grada Dortmunda.


Instalacija Martina Kippenbergera Kad počne kapati sa stropa ostat će na svome mjestu u dortmundskom muzeju Ostwall, usprkos šteti koju je pretrpjela početkom mjeseca, kada je čistačica oribala lokvu naslikanu pod gumenim koritom postavljenim ispod stoga drvenih letvi.


Kippenbergerov rad (riječ je o umjetniku rođenom u Njemačkoj, koji je preminuo 1997. godine) privatni je kolekcionar posudio muzeju Ostwall. Dagmar Papajewski, glasnogovornica grada Dortmunda, kaže da se vlasnik složio da umjetnina bude izložena u muzeju usprkos incidentu. U međuvremenu, osiguravatelji procjenjuju štetu.


Još nije odlučeno hoće li se patina restaurirati ili će se umjetnina ostaviti u novo-"očišćenom" stanju, kaže Papajewski. "To će odlučiti kolekcionar," dodala je. "Ne možemo pitati Kippenbergera za mišljenje."


Tvrtka koja zapošljava osoblje za čišćenje, kaže Papajewski, upozorila ih je da se ne približavaju radovima više od 20 centimetara pa nije jasno kako je patina postala žrtva četke za čišćenje. "Ova tvrtka za nas radi od prošloga listopada," rekla je Papajewski.


Kippenbergerovi radovi bili su izlagani u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i galeriji Tate Modern u Londonu.


ponedjeljak, 10. listopada 2011.

Što muči (mlade) restauratore

Sredinom rujna, Međunarodni institut za restauriranje (International Institute for Conservation, IIC) organizirao je u Londonu dvodnevnu konferenciju "Conservation: Futures and Responsibilities". Konferencija se trebala baviti odnosom obrazovanja konzervatora-restauratora i trenutnih potreba struke. Cilj je bio "ponuditi međunarodnu perspektivu i olakšati komunikaciju između studenata i mladih restauratora s jedne strane, te stručnjaka koji se bave restauriranjem u kulturnim ustanovama i muzejima ili u privatnom sektoru s druge strane".



Program konferencije



Svjestan činjenice da si većina studenata i mladih restauratora ne može priuštiti putovanje u London, IIC je osigurao besplatan video prijenos svih izlaganja (Live Web Broadcast). Organizator je smatrao da će tako potaknuti sudjelovanje restauratora iz cijeloga svijeta. Putem Facebook stranice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju i časopisa In situ nekoliko sam puta upozoravala svoje studente na ovu konferenciju. Nisam stekla dojam da ih se puno uključilo u prijenose izlaganja 16. i 17. rujna, pa me jako obradovala vijest da će video zapisi konferencije uskoro biti objavljeni na mrežnim stranicama IIC-a. Ja sam pratila dvije subotnje sesije: u jednoj se govorilo o planiranju profesionalne karijere, a u drugoj o međunarodnoj perspektivi konzervacije-restauracije. (Popis govornika dostupan je ovdje.)



Amber Kerr Allison (Centar za restauriranje Lunder, Smithsonian) sudjelovala je u drugoj sesiji



Konferencija me natjerala da se zapitam dajem(o) li studentima sva znanja i vještine potrebne da se uspješno nose s izazovima restauracije u 21. stoljeću? Konzerviranje i restauriranje fotografija, time-based umjetnosti (video radovi, performansi, instalacije...), suvremene umjetnosti, murala i polikromije na starim građevinama samo su neka od novih specijalističkih područja struke. I neka "stara" područja u Hrvatskoj su jako zanemarena; preventivna konzervacija je najbolji primjer. Nekoliko je govornika istaknulo da se u prošlosti moglo birati specijalističko područje koje te zanima; zbog porasta broja restauratora, mladi bi se sada trebali usredotočiti na deficitarna i nova područja struke. I fakulteti bi morali pratiti ove promjene.


Osim novih specijalističkih područja, javljaju se i nova tržišta rada: Subsaharska Afrika, Južna Amerika, Indija... Moraju li naši studenti nakon diplome ostati u Hrvatskoj? Jesmo li ih uopće naučili kako da traže posao? Znaju li napisati životopis, sastaviti portfolio ili pismo motivacije? Znaju li napisati znanstveni rad, publiciraju li svoje radove uopće? Pomažemo li im da razviju prezentacijske i komunikacijske vještine? Pripremamo li ih za korištenje novih medija, kako bi svoj rad mogli približiti javnosti i osigurati financijska sredstva za svoje projekte? Na konferenciji je više puta istaknuto da javnost mora razumjeti zašto je ono što radimo važno.


Jako mi se dopala misao da mladi restauratori, prilikom biranja ustanove ili radionice u kojoj će raditi ili stažirati, trebaju voditi računa o tome da budu uključeni u izazovne projekte, odnosno projekte koji će im omogućiti da razviju svoje vještine. Pitanje je, međutim, je li ovo u Hrvatskoj izvedivo. Kod nas su, naime, mladi restauratori sretni ako uopće dobiju priliku negdje stažirati.


Tema obrazovanja konzervatora-restauratora puno se puta spomenula na londonskoj konferenciji. Zaintrigirala me činjenica da je Institut za restauriranje (Institute of Conservation, ICON) 2009. godine dobio zadatak izraditi strategiju obrazovanja restauratora u Velikoj Britaniji, "National Conservation Education and Skills Strategy". I u našoj zemlji postoji potreba za takvim dokumentom, odnosno za dugoročnim planiranjem i planskim djelovanjem u području zaštite i očuvanja kulturne baštine i edukacije onih kojima je taj posao povjeren.



Naslovnica dokumenta "National Conservation Education and Skills Strategy"



Problema je, kako vidimo, puno, a ključ njihovog rješavanja leži (i) u rukama onih kojima je ova konferencija bila posvećena: studenata restauracije i mladih restauratora. Prvi korak trebalo bi biti njihovo povezivanje. Mladi članovi Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) već su 2008. godine pokrenuli tzv. Emerging Leaders Network. Imaju svoj blog i grupu na Facebooku. Tu razmjenjuju literaturu, objavljuju vijesti o stipendijama, radnim mjestima i slično. U Hrvatskoj, studenti restauracije mogu se učlaniti u udrugu Međunarodni institut za restauriranje - Hrvatska grupa. Restauratorima koji nisu prešli tridesetu uskoro će biti ponuđena mogućnost učlanjenja u Hrvatski nacionalni odbor ICOMOS-a po sniženoj cijeni. Pitanje je, međutim, što naše udruge nude svojim članovima.


Udruge "na hrvatski način"


Studenti-članovi Međunarodnog instituta za restauriranje, primjerice, besplatno primaju glasilo Reviews in Conservation. Na mrežnim stranicama IIC-a mogu 'skinuti' digitalizirane članke ili sažetke radova objavljenih u nekoj u IIC-jevih publikacija. IIC im dodjeljuje stipendije za sudjelovanje na konferencijama. Svi članovi IIC-a ostvaraju 20% popusta pri kupnju publikacija u izdanju Elsevier / Butterworth-Heinemanna.


Za cijenu članarine - bila ona 50, 100 ili više kuna - udruge moraju svojim članovima nešto dati. To ne mora biti stipendija ili publikacija - dovoljna je informacija. Jako mi se sviđa rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Prije nekoliko dana vidjela sam njihov bilten: u njemu najavljuju posjete izložbama uz stručno vodstvo svojih članova, stručna putovanja, promocije knjiga, predavanja i tribine, simpozije i kongrese... Smatram da svaka udruga kod svojih članova treba graditi osjećaj pripadnosti; treba im pokazati da su važni i ponuditi im mogućnost da se u nešto uključe.


Ne bi se smjelo dogoditi da vam se voditelji udruge jave samo onda kada od vas traže da uplatite godišnju članarinu, a to je kod nas najčešće slučaj.

petak, 2. rujna 2011.

ICWL 2011

O Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud (International Conservation Workshop Lopud, ICWL) pisala sam u nekoliko navrata: Vijesti u slikama: Lopud, U Dubrovniku s restauratorima i ICWL 2010. U sklopu tog projekta proteklih su godina konzervirani i restaurirani bočni oltari lopudske crkve Gospe od Šunja. Ove su godine radovima obuhvaćena i dva bočna oltara franjevačke crkve Gospe od Spilica pa su sudionici projekta podijeljeni u dvije grupe. Jedna, veća, nastavila je s radom u crkvi Gospe od Šunja. Tamo se privodi kraju retuširanje oltara Sv. Križa i čišćenje skulpture raspetoga Krista. Popisuje se inventar sakristije i dokumentira zatečeno stanje starog drvenog namještaja. Drugoj je grupi povjeren posao dokumentiranja stanja bočnih oltara u Gospi od Spilica.



Franjevački samostan na Lopudu podignut je krajem XV. stoljeća, u vrijeme gospodarskog procvata otoka. Unutar zidina koje okružuju crkvu i samostan podignuta je tvrđava u kojoj su Lopuđani nalazili zaklon pred gusarima.


Natpis na pročelju samostanske crkve otkriva da je njena gradnja dovršena 1483. godine.


Crkva čuva golemo kulturno blago. Ljepotom se osobito ističu bogato rezbarene korske klupe.



Radionica je započela kratkim predavanjem u crkvi Gospe od Šunja. Hans Portsteffen i Andreas Kruppa, nastavnici Sveučilišta u Kölnu, objasnili su studentima kako je projekt započeo, što je do sada napravljeno te kako je radionica organizirana. Drugi dio predavanja održan je u crkvi Gospe od Spilica. Jure Matijević sa Sveučilišta u Splitu govorio je o povijesti te franjevačke crkve.



Uvodno predavanje u crkvi Gospe od Šunja.


Predavanje u crkvi Gospe od Spilica.



Grupa zadužena za dokumentiranje stanja dvaju bočnih oltara ove crkve broji pet članova: troje nastavnika i dvoje studenata. Jedna od njih je Jelena Zagora, koju ste imali priliku upoznati na blogu Stažiranje među umjetninama. I ja sam član ove grupe, a naš je zadatak zabilježiti postojeće stanje oltara tehničkim crtežima, fotografijama i pisanim izvješćima.


Kako bismo oltare mogli izbliza pregledati, uz njih su nekoliko dana prije našeg dolaska podignute skele.



Unutrašnjost crkve za vrijeme radova.


Moj radni stol.


Frances, studentica iz Belgije, uzima mjere za izradu nacrta.


Nacrt desnog bočnog oltara.


Vrijedna studentica Jelena Zagora 'zabavljena' je crtanjem kapitela na plaži...


...i u sobi!



S nekih dijelova oltara uzeti su uzorci koji će biti analizirani u laboratoriju na Sveučilištu u Kölnu. Cilj je odrediti materijale od kojih je oltar načinjen, ali i materijale koji su korišteni u ranijim restauratorskim zahvatima.



Na slici s prikazom pakla, s desnog bočnog oltara, platno se izobličilo, lak potamnio, a površina je prekrivena naslagama voska i nečistoće. Sa slike su uzeti uzorci boje i preparacije.


Petra Demuth skalpelom uzima uzorak slikanog sloja. Iz ovog sićušnog uzorka moći će se doznati koje je boje slikar koristio i kako ih je nanosio.



Na lijevom bočnom oltaru nalazi se slika s prikazom anđela Gabrijela koja je nekoć pripadala poliptihu Girolama da Santa Croce. Slika je već jednom bila restaurirana.


Na lijevoj ruci anđela vidi se stari retuš. Površina slike onečišćena je voskom svijeća koje su se nekoć palile na oltaru.


utorak, 9. kolovoza 2011.

Preparacija i podslik na Gospi Lurdskoj

Ispitni rok je završio 8. srpnja, a tjedan dana kasnije nastavnici su otišli na godišnji odmor. Ipak, Umjetnička akademija nije opustjela nakon "službenog" zatvaranja: studenti završnih godina specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva nastavili su dolaziti u radionicu kako bi dovršili projekte na kojima su cijelu godinu radili.


Već sam jednom pisala o projektu konzervacije i restauracije slika Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusovog/Imena Marijinog u Postinju Gornjem pored Muća. Moje studentice Jelena i Petra izvještavale su o tome na svom blogu Stažiranje među umjetninama. Slika je u radionicu dopremljena zarolana licem prema unutra. Slikani sloj je bio jako oštećen.



Slika Gospa Lurdska, stanje prije zahvata. Fotografija je snimljena u studenom 2006. godine, ali joj kvaliteta nije osobito dobra, jer Odsjek za konzervaciju-restauraciju tada nije raspolagao dobrim fotoaparatom. Ne raspolaže ni danas, ali sam ja u međuvremenu nabavila odlični Nikon D90. :)


Pod kosim svjetlom dolaze do izražaja izobličenja platna.



S poleđine slike uklonjen je sloj boje i ljepila kojim je nekoć bila zalijepljena za strop crkve. Slikani sloj je učvršćen, a slika izravnana. S lica su uklonjene površinske nečistoće, stari retuši i preslici. Zakrpane su rupe i druga oštećenja, a rubovi slike podstavljeni su novim platnom (eng. strip lining). Slika je potom pričvršćena na novi podokvir, preko kojega je prethodno napeto drugo platno; to je tzv. metoda dvostrukog platna (eng. loose-lining ili double canvases).



Slika nakon napinjanja na podokvir (snimljeno u studenom 2010.)



Gotovo cijeli ljetni semestar, ispitni rok i polovinu srpnja trajalo je rekonstruiranje preparacije unutar oštećenja. (Taj se zahvat često naziva krediranje ili grundiranje.) Tek nakon nanošenja preparacije postao je jasno vidljiv pravi opseg oštećenja slikanog sloja.



Slika nakon rekonstrukcije preparacije (snimljeno u srpnju 2011.).


Nije dovoljno samo nanijeti preparaciju unutar oštećenja; treba imitirati teksturu okolne površine. Lijevo se vidi detalj slike pod frontalnim, a desno pod bočnim (kosim) svjetlom.



Zahvat se izvodi u zamračenoj prostoriji, a jedino svjetlo dolazi od lampi koje su postavljene gotovo u ravnini sa slikom. Pod bočnim svjetlom dolazi do izražaja tekstura površine koju treba imitirati. Preparacija ne smije prelaziti preko rubova oštećenja. (Kako je na Gospi Lurdskoj korištena akrilna preparacija, višak se uklanjao tamponima navlaženim vodom ili acetonom.) Osušena preparacija obrađuje se skalpelima, dlijetima ili zubarskim alatkama. Ovo možete vidjeti u kratkom videu:



Video je u nešto boljoj rezoluciji objavljen na FB stranici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju. (Glazbena podloga: Juan Serrano, Gorrion)



Posljednja dva tjedna u 7. mjesecu bila su posvećena podslikavanju (podlaganje pred retuš). Za podslikavanje su korištene akvarelne i gvaš boje. Podslik se u pravilu izvodi nekoliko tonova svjetlije od originala, no mi smo se u ovom slučaju nastojali maksimalno približiti izvornim bojama, u nadi da će nam to olakšati - ubrzati - retuš.



Podslikavanje velikog oštećenja u gornjem dijelu slike.



Posao smo prekinule početkom kolovoza; nekima je trebao odmor, a neki su se morali posvetiti drugim poslovima. Na fotografiju stanja slike nakon zahvata morat ćete još malo pričekati.

nedjelja, 24. srpnja 2011.

Očuvati umjetnine od plastike (3/3)

Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"


Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.



Iako su celulozni acetat, celulozni nitrat, PVC i poliuretan najproblematičnije vrste plastike, muzejski predmeti od poliestera i polipropilena također počinju pokazivati probleme, kaže Shashoua.


Kako je svaki postupak restauracije ili čišćenja specifičan za vrstu plastike, muzejski djelatnici moraju znati točan sastav muzejskih predmeta. Ipak, rijetki su predmeti od plastike uz koje dolazi opis kemijskog sastava. Osim toga, nemaju svi muzeji laboratorije s opremom - u prvom redu infracrvenim i drugim spektroskopskim uređajima - koja će im pomoći da analiziraju sastav predmeta. Kako bi postavili dijagnozu, restauratori se ponekad moraju osloniti na svoj njuh, kaže Shashoua. Ftalatni plastifikatori koji se izlučuju iz PVC-a, kaže, daju predmetima miris novog automobila. Celulozni acetat miriše kao ocat, dok poliester ima miris džema od malina, cimeta i goruće gume.


Strlič misli da bi se umjesto ljudskog nosa mogli koristiti prijenosni uređaji poput onih koje vojska koristi za otkrivanje tragova otrovnih plinova. Njegov tim se nada da bi se tehnologija koja se koristi u borbi protiv terorizma - od prijenosnih masenih spektrometara do sićušnih uređaja s 'laboratorijem na čipu' - mogla prilagoditi usavršiti za analizu mirisa plastikâ u muzejima.


Strlič je nedavno izradio još jedan alat koji restauratori mogu koristiti za određivanje vrste plastike od koje je muzejski predmet načinjen, bez njegovog oštećivanja. Uređaj objedinjuje spektroskopiju u bliskom infra-crvenom području i digitalnu kameru. Rezultat su dvodimenzionalne kemijske karte iz kojih restauratori mogu očitati kemijski sastav velikog broja predmeta. Osim toga, ovaj uređaj može detektirati početak migracije plastifikatora prije nego što se pojave vidljivi znakovi njegovog izlučivanja (ispiranja) i razgradnje predmeta. (Strlič et al., "Quantitative NIR Chemical Imaging in Heritage Science", Analytical Chemistry)



Vrag iznutra Uz novu neinvazivnu tehnologiju moguće je identificirati najlon (plavo) i celulozni acetat (crveno) u plastičnoj skulpturi (lijevo)



Kako muzejski djelatnici diljem svijeta postaju svjesni da su plastični predmeti u njihovim zbirkama osjetljivi, sve se više radi na tome da se pronađu rješenja problema koji zasigurno neće nestati sam od sebe. Restauratori Smithsonianovih muzeja i galerija u Sjedinjenim Državama, primjerice, nastoje formirati radnu skupinu koja bi istraživala problem propadanja plastike i dijelila (diseminirala) rješenja. U Danskoj, muzejski kustosi, restauratori, proizvođači plastike i umjetnici također počinju zajedno raditi na rješavanju ovog problema u sklopu projekta Plastics Research & Innovation for Museums & Industry (PRIMI).


Iako znanstvenici postižu napredak u zaštiti umjetnina od plastike, veliki broj umjetnika još nije svjestan kratkog vijeka trajanja ovog materijala, tim više što im postaje sve lakše zamiješati plastiku u vlastitom ateljeu. "Na tržištu je dostupno puno vrsta plastike koje čovjek može sam pripraviti," kaže van Oosten. To je vrlo jednostavno; "zamiješaš dvije kantice tekućeg materijala i pustiš da se polimerizacija odvije u kalupu." Problem s ovim uradi-sam tehnikama leži u tome što umjetnici nisu svjesni toga da smjesi trebaju dodati stabilizatore za svjetlost i toplinu, kakve često nalazimo u industrijski proizvedenim plastikama. "Uočavamo probleme na umjetnima izrađenim prije samo 10 ili 15 godina," dodaje van Oosten.


Umjetničke škole na popunjavaju ovu rupu u obrazovanju. Primjerice, nedavno istraživanje provedeno u europskim umjetničkim školama pokazalo je da samo jedna škola - ona u Münchenu - podučava svoje đake o nestabilnosti karakterističnoj za plastike, kaže Shashoua. "U umjetničkim školama obično smatraju kako ne bi trebali obuzdavati kreativne vještine umjetnika time što će im na početku reći: 'Ako budeš koristio ovu vrstu plastike, trajat će deset godina, a ako budeš koristio ovu drugu, trajat će samo tri godine.' No, činjenica je da je veliki broj muzeja i umjetničkih galerija zabrinut zbog stabilnosti predmeta koje kupuje. To znači da radovi nekih umjetnika možda nikada neće ući u galerije ili muzeje," kaže Shashoua.


To je dilema. "Kao umjetnik, ne bih trebala previše brinuti" o vijeku trajanja materijala - "to sputava kreativnost," kaže Berkhemer. Ipak, smatra da više znanstvenih informacija može biti "velika inspiracija." Jače, trajnije plastike u ženskih čarapama "omogućile bi mi da stvaram nove oblike," zaključuje.




M. Berkhemer radi skulpture od ženskih visokih čarapa (fotografija preuzeta s njene web stranice)



Kako neki umjetnici počinju razmišljati o kemiji materijala s kojima rade, a restauratori-znanstvenici pronalaze bolje načine zaštite umjetnina i predmeta od plastike, čini se da bi muzejski posjetitelji mogli uživati u ovim polimernim umjetničkim formama i u narednim stoljećima. S vremenom, pretpostavlja van Oosten, muzejski bi posjetitelji mogli razviti senzibilitet za izgled ostarjele plastike, baš kao što im se privlačnima čine stari kamen i bronca. Vjerojatno je to samo pitanje vremena.