petak, 23. studenoga 2012.

Sjetna poetika sakralnih prostora

"Što bi trebala biti revitalizacija (rehabilitacija) spomenika, pojedinačnih zdanja i cjelina, sela, gradova što gube svoje izvorne funkcije, pa zamiru i zaboravljaju se, ruše, razgrađuju, rasprodaju?" pita se Ivo Babić u članku "Antopološko shvaćanje spomenika". "Je li revitalizacija napuštene crkve njezina preinaka u vikendicu ili pak u turistički biro? Ne, to nije revitalizacija, to je samo suptilniji oblik oskvrnuća." 

U nastavku teksta Babić donosi možda najljepši opis interijera napuštenih crkvica u našoj znanstvenoj literaturi: "Crkve koje zaboravljaju njihovi bratimi, u kojima je na oltarima pod svetom slikom još uvijek cvijeće u vazama, istina usahlo, svijećnjaci, kapi voska dogorjelih svijeća, niše s polupraznim kutijama žigica, s bočicama, zvoncima, sa svojom sjetnom poetikom i atmosferom posvećenog, ipak nisu zaslužile da se profaniziraju."

Tekst je objavljen u zbirci Babićevih eseja, polemika i članaka Od ubavog do gubavog. U istoj se knjizi nalazi članak "Molitva za moju uvalu", što je i naslov antologijske pjesme splitskoga književnika Ante Cettinea. Evo odlomka iz Cettineove pjesme Četiri pejzaža koji savršeno nadopunjuje Babićev opis:

Na raskršću krst bez lijevog traka.
Na hridini oronula crkvica bez vratiju. 

Na oltaru odavna prosuto ulje 
i vjetar, 
na pragu sunce, sve smrznuto 
kao skitnica, kleči.

Sve smrznuto (u vremenu), prožeto mirnoćom i sjetom.


Škrip, Brač

Svetište Gospe od Prizidnice, Čiovo

Lopud

Lopud

Lopud